Ako zbog nečega treba otići na riječku placu, onda je to ribarnica i “Ibiši”, izjavio nam je jedan Riječanin. Nema dvojbe, dio redovitih posjetitelja složit će se s tom tvrdnjom. A braća Ibiši mogu biti ponosni na ono što su stvorili i opstali tolike godine. Davne 1969. godine otvoriše kiosk, buregđžinicu, koja se tijekom gotovo šest desetljeća malo izmijenila, odnosno širila ponudu, ali kvaliteta je ostala jednaka baš kao tih davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Jedino što se promijenilo je lokacija; desetljećima su se nalazili uz prvi paviljon do cvjetne aleje, a danas su naslonjeni na prvi paviljon sa zapadne strane.
Bicikl kao dostavno vozilo od pečenjare na Školjiću do tržnice također je jedna od prepoznatljivih poveznica s braćom Ibiši.
Nekad se, doznajemo, kiosk otvarao u 5 sati, danas nešto kasnije, oko 7. No, već se u dva sata počinje s pripremom tako ukusnih i prepoznatljivih okusa tijesta sa sirom, špinatom, krumpirom, jabukama, i to su pite, a ona s mesom je burek. Naime, u Bosni vrijedi izreka: “Sve su pite pitice, a burek je pitac.”
Prodavačica Nermina, svi na placi zovu je Nina, 15 godina prodaje burek. Muzafer Ibiši povukao se u proizvodnju, ali je svakodnevno na placi, dovozeći bureke.
– Receptura je gotovo identična onoj od prvih dana, cijenama smo vrlo umjereni, možda i najjeftiniji u gradu. I nama je bilo ovo ljeto vrlo teško raditi, vrućine su bile nepodnošljive. No, za kupca i pita i burek moraju biti svježi i ukusni, kazala nam je Nina.
